уторак, 25. септембар 2018.

                                         Stvaranje i pisanje istorije...
                                                                                             


                                                                                   
                           Još malo o devedesetim...



Srbi-srbijanci su mnogo propatili tih godina . Zemlja im je bila ugrožena sa više strana.Inflacija, sankcije,
privreda u kolapsu.Sve je generisano spolja ali i iznutra.Ambicije Srba iz Bosne i Hrvatske za sopstvenom državom, uvukle su Srbiju u sukobe koji sigurno nisu bili njen interes .Ljudi su živeli od dve-tri marke,stajali 
u redovima za hranu ,mučili se da prežive .Opozicija u Srbiji ,uperila je prst na Miloševića. Sve je postalo paradoksalno,nerealno,granično.Pravo glasa dobili su nitkovi i proroci raznih vrsta,okupirajući javnu scenu u potpunosti.Slavljeni su "heroji "u stvari ubice i pljačkaši,a kriminal je postao poželjan model ponašanja.Srbija  je bila u potpunosti devastirana i kulturno i civilizacijski.


                                                                        

Stvaranje i pisanje istorije.



Srbi-srbijanci su  za razliku od crnogoraca i prečana dosta rano u svom mentalnom razvoju relativizovali
svest o pripadnosti bratstvu ili plemenu stavljajući akcenat na porodicu što ih je učinilo slobodnijim  i pri-
jemčevijim za nove ideje i pokrete.Porodice za razliku od plemena lakše sklapaju nove veze ili kidaju stare,
brže se prilagođavaju novo nastalim situacijama , lakše donose odluke, ne robuju previše starim navikama .
Crnogorci nisu napravili taj iskorak.I danas održavaju visoku mitotvornu svest o plemenskoj i bratstveničkoj
pripadnosti , o čojstvu i junaštvu, što ih čini krutim ,više zatvorenim, nego otvorenim za novo i savremeno.
Na primer, vrlo dugo,sve do dvadesetog veka,bilo ih je sramota da se bave trgovinom( .Lalić ).Slično je i sa bosanskim Srbima.Oni su ova dva veka o kojma govorimo proveli pasivni, urasli u sumnju i iščekivanje, pokazujući malo spremnosti za promene koje bi sami napravili.I jedni i drugi i gledali su u Srbiju očekujući da im ona da ; prvi , bolji život,drugi  državu.Srbi iz Hrvatske,hteli su i jedno i drugo,ali nisu nikad bili sigurni u to,da li mogu i da li smeju.Isuviše vremena su proveli sa Hrvatima.Postali su nesigurni.Njihovo srpstvo u drugoj polovini 20. veka uglavnom se iscrpljivalo u navijanju za Zvezdu i Partizan  u  pevanju  četničkih  pesama, više je bilo deklarativno nego stvarno .Srbijanci su dakle pokretali događaje, stvarali istoriju na ovim prostorima ,ali je nisu pisali. Da ,dobro ste pročitali, nisu je pisali. To su preuzeli u svoje ruke prečani i Crnogorci kao svojevrsnu kompenzaciju za svoju istorijsku pasivnost,ali i kao mogućnost da ipak kreiraju istoriju .Svi priznati i poznati pisci istorije ovih prostora su oni.Nema Šumadinaca, nema Moravaca, nema ni Timočana.Jednostavno nema srbijanaca.Apsolutno je legitimana sumnja u takvu istoriju.Koliko je stvarna, realna ,koliko je ideološka , falsifikovana.Mi smo na stanovištu da je dobrim delom falsifikovana,prilagođena potrebama neformalnih grupa i organizacija, koje u velikoj meri utiču na sve što se dešava u Srbiji i oko nje u poslednjih sto godina.Sada je mnogo lakše objasniti zašto u srpskoj istoriografiji vlada tako negativan,  stav prema Obrenovićima,a krajnje pozitivan prema Karađorđevićima. Počelo je sa Milošem 1815.,kulminiralo sa Milanom,posle berlinskog kongresa.Miloš Obrenović  stvaralac i utemeljivač moderne srpske države, rođeni Šumadinac, celim svojim bićem, bio je okrenut Srbiji i njenim interesima .Sve drugo; okolne zemlje i narodi, pokreti i dešavanja u njima za Miloša su bili od drugorazrednog značaja.Tako se odnosio i prema Srbima u Crnoj Gori , Bosni i Hrvatskoj, najčešće po onoj narodnoj izreci " ako smo mi braća ,kese nam nisu sestre ", ali i vođen mudrošću pravog domaćina, koji zna da kad se pravi kuća, najvažniji je temelj.Mudri srbijanac tako se i ponašao do kraja svog života.Kad  je mogao,i kad su mu okolnosti dozvoljavale on je pomagao okolne Srbe, ali uvek toliko i tako da ne ugrozi inters Srbije.Dobar i ilustrativan primer takvog ponašanja  je Milošev odnos prema Njegošu. Vladika crnogorski u jednom periodu svog života bio je veliki zagovornik sve slovenskog ujedinjenja na balkanskim prostorima do koga bi se došlo opštim ustankom protiv otomanske carevine.Pozivao je značajne ljude iz okolnih zemalja da mu se pridruže, pa  i Miloša ,nudeći mu pri tom i vođstvo u tom poduhvatu.Naravno, Miloš je to odbio odgovarajući mu mudro, očinski.Njegoš mu to nikada nije oprostio.Posvetu " Prahu oca Srbije "u predgovoru Gorskog venca napisao je Karađorđu. Milan Obrenović prvi srpski novovekovni kralj,takođe je bitan u celoj ovoj priči.Razočaran u Ruse, posle Sanstefanskog sporazuma, Milan se okrenuo Austriji i Nemačkoj. Gratifikacija tog zaokreta,osetila se vrlo brzo, nekoliko meseci kasnije na Berlinskom kongresu,1878. godine, kada je Srbija dobila je četiri okruga niški, pirotski, toplički i vranjski .Austrija je tada izvršila okupaciju Bosne.Milan je dobro procenio  vojnu i političku situaciju  ,snagu i položaj Srbije i doneo  jedinu ispravnu odluku u tom trenutku ,a to je, da se Srbija ne meša ni nakoji način.Izuzetno mudra odluka po srbijance stvorila je kod "Đorđevih" Srba animozitet prema Obrenovićima i poseban prilaz u odnosima prema Srbiji.Već tada im je postalo jasno da radi ostvarenja svojih ciljeva i ambicija moraju imati veći uticaj na srbijansku politiku.i da ga ne mogu ostvariti brojem glasova , prosto fizički.Ali ako ne mogu fizički ,mogu intelektualno, kontrolom važnih kulturnih i obrazovnih  institucija, što im je u dobroj meri i uspelo. U burnim devedesetim godinama prošlog veka , kada se raspala jugoslovenska federacija u Srbiji su njihovi predstavnici bili na mnogim čelnim i značajnim pozicijama,u vladi vojsci, policiji, u tajnim službama, u crkvi i akademiji nauka .Imali su predsednika srbijanske vlade , šefa srbijanske tajne službe, patrijarha, predsednika srpske akademije nauka.Njihov uticaj vremenom je rastao.Počo je sa dolaskom Karađorđevića na vlast 1903, snažno se pojačao masovnim doseljavanjem pedesetih godina,da bi kulminirao krajem dvadesetog veka.Teško je poverovati,ali je istina,da su mnogi ministri i guverneri u Srbiji u periodu 1990-2009 bili bez srpskog državljanstva, stranci.Tako su 2008 godine  ministri u aktuelnoj srbijanskoj vladi, predsednici opština, direktori najvažnijih javnih preduzeća,profesori fakulteta,i mnogi drugi navrat-nanos tražili i po hitnom postupku dobijali državljanstvo Srbije .To je bila potvrda procesa koji traje već decenijama u Srbiji, da se ne dozvoli srbijancima da samostalno žive i odlučuju,odnosno da ne formiraju svest o sebi i svojim autentičnim interesima i htenjima  .Prečani i Crnogorci su u ova dva protekla veka u Srbiji videli instituciju , u koju su projektovali sliku majke hraniteljeke ,zaštitnice,  prema kojoj su se osećali toliko komotno ,da mogu od nje da traže,čak da zahtevaju pomoć i dobrobit svake vrste.Iskoristili su tu mogućnost , i srbijansku spremnost da pomognu vrlo bezobzirno..
Odnos koji se vremenom razvijao bio je jednosmeran, jer  se oni,(prečani i crnogorci )  nisu i sami osećali obaveznim ,da uzvrate Srbiji na isti način .U ratovima i krizama kroz koje je Srbija prošla, osim davanja načelnih podrški ili osuda,nisu previše učestvovali ,naravno u situaciji kada su bili spolja. Sa druge strane , kada su bili unutra, u Srbiji,  nisu baš pokazaivali veliko razumevanje prema Srbiji i srbijancima. Setimo se ponašanja i delovanja partizanskih jedinica u Srbiji po okončanju drugog svetskog rata sačinjenih od vojnika iz tih krajeva.Zaslužuje pažnju i pojava ,da se baš oni ili njihovi prvi potomci nalaze na čelu separatističkih organizacija i pokreta na tlu ( ili su glavni finansijeri) Srbije u poslednjih pedeset godina ( Vojvodina ).
U Srbiju se u vremenima o kojima govorimo, doseljavalo, ponajviše iz Crne gore , Bosne i Hrvatske. Iz drugih zemalja manje. U početku su okolni Srbi dolazili  " trbuhom za kruhom ", radi boljeg života. Potom ,zbog posla i školovanja.Vremenom je to postala rutina, nešto uobičajeno.Srbija ih je primala raširenih ruku, vođena emocijama, ne razumom. Završavali su škole, dobijali posao,zasnivali porodice.Njihova veza sa krajem odakle su došli nije se gubila.Naprotiv.Svim silama su nastojali da Srbiju podrede interesima naroda i tla sa koga su došli..Vrlo je verovatno,da se tu negde rodila ideja o Velikoj Srbiji , po sistemu " ako mi ne možemo da stignemo do Srbije ,može Srbija da stigne do nas".To nipošto nije bila ideja srbijanaca,ali su je neki od njih dosta naivno,infantilno,prihvatili kao svoju.

                                               
 samo nas istina može spasti